"Crkvište" - Područje Bokavićkog brda na kojem se nalazila crkva?

FOTO: Internet 

Do sada najznačajni i najpoznatiji arheološki nalaz sa područja današnjeg Lukavca jeste kasnobronzanodobna ostava pronađena u selu Bokavići. U stručnoj literaturi je evidentirana kao ostava ili depo iz Lukavca. Pronađena je u jesen 1951. godine iznad bokavićkog zaseoka Čajići. Bliži lokalitet je u svom izvještaju Zemaljskom muzeju opisao dr. Stanko Sielski (1), poznati istraživač i ljubitelj starina koji je skupa sa prof. Šabanom Hodžićem zaslužan i za spašavanje ove ostave. „To mjesto leži ispod jednog brda koje nema svog naziva", bilježi Sielski, "samo na vrhu ima mjesto koje se zove »Crkvište«. Samo mjesto nalaza je malen humak koji je obrastao šikarom. Ono je okruženo sa obje strane jarkom širokim oko 5 metara u kome teče s brda potočić od juga prema sjeveru. Okolne njive i livade zovu se »Selišta«" (2). Brdo koje dr. Sielski spominje predstavlja jedan ogranak Bokavićkog brda, jednog dužeg uzvišenja obraslog šumom i ispresijecanog potocima i jarugama. Lokalitet pronalaska ostave udaljen je svega par stotina metara od današnjih kuća mahale Čajići, na sjeveru; oko 500 m dalje prema zapadu je klisura rijeke Spreče u kojoj se danas nalazi brana akumulacijskog jezera Modrac.

Ostava je otkrivena sasvim slučajno, a okolnosti njezina pronalaska i, može se reći, spašavanja su više nego interesantne. O tome ponovo dr. Sielski kaže:

Krčeći šikaru na tome malom humku i čupajući korjenje našao je Meho Čajić iz sela Bokavića taj brončani nalaz. On je bio smješten u jednom zemljanom loncu koji je zub vremena potpuno rasuo, tako da su zajedno sa brončanim predmetima ispadali iz zemlje i komadići lonca. U prvi mah su te predmete pokupila i po selu raznijela djeca, a po koji bolje očuvani komad uzeli su i odrasli mještani. Međutim, zahvaljujući Hodžiću Šabanu, profesoru realne gimnazije iz Tuzle, koji preko ljeta živi u Bokaviću i koji me je o tom nalazu obavijestio, uspjelo je gotovo sve predmete sačuvati za nauku. Dva dana nakon što su djeca taj brončani depo našla, uputili smo se ja i profesor Hodžić u spomenuto selo, obišli nalazište i kuće u selu da bi pokupili predmete. To nam je potpuno i uspjelo i svi predmeti se nalaze u našem muzeju. Na samom mjestu nalaza prekopali smo zemlju i takođe našli još lijep broj predmeta. Osim brončanih stvari bilo je tu i nešto odlomaka lonca, ali bez ornamenta. Takođe nije bilo nikakvih kostiju ni pepela, tako da se sigurno ne radi o kakvom grobu, nego o takozvanom depou ili pokladu starog bronca (3).

Ostavu je pregledao, stručno obradio i objavio Borivoj Čović, kustos-arheolog u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, stručnjak za metalno doba. U kasnijim radovima na nju su se osvrtali i brojni drugi arheolozi. Ostava se sastojala od većeg broja različitih predmeta, pretežno oštećenih ili fragmentiranih. Od oruđa se ističu šuplje sjekire – keltovi ukrašeni plastičnim ornamentima u obliku slova "V" i "T" (10 čitavih, isto toliko oštećenih i više fragmenata), jedna sjekira sa krilcima, zatim bronzani srpovi (19 primjeraka i više ulomaka) te fragmentirani krivi nožići. Od oružja je nađen oštećen bronzani bodež te fragmenti mačeva i vrhova kopalja. Među nakitom se izdvaja desetak ogrlica te narukvice različitog oblika i tipa, kao i jedna lučna fibula (tzv. Golinjevo tipa). Tu su još i komadi bronzane posude ukrašene iskucavanjem te više oštećenih predmeta neutvrđene namjene, bronzanih šipki i komada sirove bronze (4). Tipološka analiza pronađenih predmeta ostavu Lukavac opredjeljuje u IV horizont ostava kasnog bronzanog doba savsko-dravskog međuriječja i sjeverne Bosne prema podjeli K. Vinski-Gasparini, odnosno Ha B1 razdoblju po Reineckeovoj periodizaciji bronzanog doba srednje Evrope (5). Ona, dakle, potječe negdje iz X stoljeća stare ere. Inače, na širem prostoru sjeveroistočne Bosne do sada je pronađeno petnaestak ovakvih nalaza. 

Bokavićima su geografski najbliže ostave na području Ozrena (Boljanić i Jadrina), Gračanice (Monj i Pašalići) te Drenovog dola u selu Miladići na Majevici (općina Čelić); sve one potječu iz kasnog bronzanog doba, odnosno razdoblja između XII i sredine VIII stoljeća stare ere (6). Sama namjena ostava nije definitivno objašnjena. U nauci se ovaj fenomen obično objašnjava sigurnosnim razlozima, naime radi se o vrijednim predmetima koje su njihovi vlasnici sakrili pred nekom neposrednom opasnošću u vrijeme nemira, sukoba i ratnih pohoda. Tako i K. Vinski-Gasparini, ističući da je namjena ostava višestrana i da se ne može se smatrati jednoobraznom, ipak drži da "uz rijetke iznimke" ostave savsko-dravskog međuriječja i sjeverne Bosne imaju "značenje skrivenog blaga" (7). Drugi autori, međutim, potcrtavaju i mogućnost da su ostave nastajale iz kultnih i votivnih razloga – kolektivnim žrtvovanjem, odnosno ritualnim pohranjivanjem dragocjenosti u zemlju (8). Kako se u sve ovo uklapa ostava Lukavac? Borivoj Čović ju je promatrao kao zakopano blago, odnosno kao imovinu nekog ljevača namijenjenu pretapanju i daljnoj obradi (9). Prisustvo velikog broja slomljenih i fragmentarnih predmeta išlo bi tome u prilog, kao i prisustvo bronzanih šipki i komada sirove bronze. No, u arheologiji su zabilježeni i slučajevi ritualnog lomljenja predmeta prilikom žrtvovanja, a sama bronza u ondašnje vrijeme jeste bila svojevrsno blago. Činjenica da je pronađena na jednome humku, na mjestu okruženom vodom, mogla bi biti znakovita, s obzirom na široko rasprostranjen kult vodotoka u bronzanom dobu. Skoro sve druge ostave s prostora sjeveroistočne Bosne također su nađene u neposrednoj blizini vodotoka ili klisura. No, isto tako, stjenovite klisure, upadljivi brežuljci i potoci mogu da posluže i kao korisni orijentiri osobi koja bi se kroz određeno vrijeme vratila po svoje zakopano blago. Zbog svega toga ni namjenu ostave Lukavac ne možemo smatrati definitivno objašnjenom. Ostave sa područja sjeveroistočne Bosne, pa i šire, uglavnom je teško dovesti u neposrednu vezu sa drugim arheološkim lokalitetima, što je i razumljivo ukoliko prihvatimo tezu da one predstavljaju skriveno blago. Ipak, šira okolina nalazišta ostave Lukavac, tj. područje Bokavićkog brda, u arheološkom je smislu veoma zanimljiv prostor. Kao istaknuti brdski greben koji se izdiže između dolina Spreče i Jale ovaj brijeg je sigurno bio privlačan ljudima u prošlosti, a na moguće arheološke tragove ukazuju i neki toponimi. Sam naziv šireg kompleksa zemljišta na kome je pronađena i spomenuta ostava glasi Selište, dok je nešto iznad njega, na platou samog uzvišenja, lokalitet sa karakterističnim nazivom Crkvište. Nepuna tri kilometra istočno, u pravcu Bosanske Poljane, u bokavićkom zaseoku Selimovići uzdiže se brežuljak zvani Gradina.

Nažalost, cijeli ovaj prostor nije podrobnije terenski ispitan niti rekognosciran. Zainteresiran za lokalitet Crkvište, za koji je pretpostavljao da bi mogao skrivati ostatke crkve iz predosmanskog doba, nekadašnji je lukavački župnik Ambrozije Benković obišao i Bokavićko brdo. No, osim spomenutih toponima i nekih terenskih zapažanja ni on ništa novoga nije uspio pribilježiti. Jedino spominje da je na zaravni Kruške, inače najvišoj tački Bokavićkog brda (305 m), ranije stajao "veliki neki kamen, ali je razbijen", a sličan se opažao i u podnožju brda, na mjestu koje je kasnije potopljeno vodom jezera. Možda se tu radilo o stećcima. Toponimi Gradina i Crkvište u arheološkom su pogledu veoma indikativni. Naziv Gradina se skoro uvijek odnosi na istaknutija uzvišenja na kojima se zapažaju ili su se u prošlosti zapažali tragovi utvrđenja. Najčešće se radi o ostacima prahistorijskih utvrda, odnosno gradinskih naselja, a ponekad i utvrđenja iz kasnijeg vremena, antike i srednjeg vijeka. Nazivi Crkvište i Crkvina označavaju lokalitete na kojima se uočavaju ili su se nekada uočavali ostaci zidanih zgrada, po narodnom uvjerenju crkvi iz davnih vremena. Arheološka ispitivanja na velikom broju ovakvih lokaliteta pokazuju da te predaje nemaju historijsku vrijednost, jer se vrlo često radi o zgradama još iz antičkog doba, iako ima slučajeva da su zaista otkriveni tragovi srednjovjekovnih ili ranokršćanskih bogomolja. U svakom slučaju, oba ova lokaliteta na području Bokavićkog brda vrijedi arheološki ispitati, a posebno Gradinu u Selimovićima koja je već ugrožena intenzivnim širenjem savremenog naselja i izgradnjom novih objekata. 

(Naučna konferencija - Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac)

Danijel Marković 17.10.2019.

_____________________________________________________________________________

1. Dr. Stanko Sielski je rođen u Gračanici 1891. godine. Gimnaziju je završio u Travniku, a studij medicine u Beču. Službovao je u više bosanskohercegovačkih gradova, a posebno se istaknuo radom na suzbijanju endemijskog sifilisa. Bio je i prvi dekan Medicinskog fakulteta u Sarajevu (osnovanog 1944). Dao je veliki doprinos izučavanju kulturne historije i etnografije Bosne i Hercegovine, osobito povijesti zdravstva i narodne medicine, a zaslužan je i za otkrivanje nekih važnih arheoloških nalazišta. Bio je dugogodišnji saradnik Zemaljskog muzeja. Umro je u Zagrebu 1958. godine. Koncem 2014. država Izrael mu je posthumno dodijelila odlikovanje "Pravednik među narodima" zbog zasluga u spašavanju ljekara židovskog porijekla u vrijeme Drugog svjetskog rata. Opširnije o njemu: Tahirović 2015: 169-180. 2 Čović, 1955: 91.
2. Čović, 1955: 91
3. Isto
4. Čović, 1955: 91-99.
5. Čović, 1955: 99-100; Vinski-Gasparini, 1983: 662-665.
6. Vinski-Gasparini, 1983: passim; up. Čović, 1999: 74-75.
7. Vinski-Gasparini, 1983: 650.
8. Majnarić-Pandžić, 1998: 195; Teržan, 1987: 72-73.
9. Čović, 1955: 99