Bono Pejić - glazbenik

FOTO: radiohercegnovi.net

Otišao je Bono Pejić. Sklopljene su stranice još jedne životne knjige ispisivane u  Bosni, Srbiji  i Crnoj Gori, od Poljana kod Tuzle, preko Bajine Bašte do Herceg Novog. Stranice ispisivane s jednakom, činilo se bezgraničnom  ljubavlju  prema zemlji u kojoj je rođen i zemljama u kojima  je  živio. Ispisivane s mnogo dobrote i strpljenja, s nekom tihom vedrinom i poštovanjem koje je potvrđivano pri svakodnevnim susretima, u prolazu, svakim pozdravom, rijetkim, ali time dragocjenijim  osmjehom…  Stranice ispisivane višegodišnjom  saradnjom i dopunjavane muzikom.

Valjda nema nikoga iz Novog ko barem jednom nije svratio do Bona i njegovog  muzičkog univerzuma uredno osmišljenog na jednom omalenom stolu, postavljenom  na  Belavisti, na korak do prolaza prema Kanli kuli, nekada davno,  na  desetak koraka od prolaza ispod Tore. Uvijek, nekako u sjenci. U drugom planu, da se ne ističe, ne nameće, a da ipak bude upečatljivo prisutan.

Bono, čovjek –  priča, ali samo za odabrane. Čovjek – sjećanje na dobro u ljudima.

Jedan od onih ljudi sa kojima je Bono satima mogao da razgovara na novskoj Belavisti, i dok liju teške novske kiše i kada  vazduh nad  trgom titra od  avgustovske vreline, rekao nam je juče da neće moći da ode na sahranu prijatelju, iako je želio. Da je otišao – kaže, pročitao bi pjesmu „Ljudi sjenke“  Lesa Ivanovića jer je baš ona  „kao  za Bona napisana.“

U spomen na Bona, u slavu  prijateljstva i dobrog u ljudima – evo pjesme!

–Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi

što kroz život nečujno i tiho gaze

kao da nogom stupaju po pamuku,

a naše oči nikada ne opaze

ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu

što se samo umorno i gorko nasmiješe

na ljude kad se o njih teško ogriješe

i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,

sa obrazima upalim i žutim,

što ne čuje im se ni smijeha ni plača,

što žive kao samotna i divlja drača,

ali s bodljama unutra okrenutim,

da nijedna nikog ne ogrebe

i da nijednom nikoga ne ubodu

do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,

kad tiho prođu u mimogredu mirnu,

jer nikog oni ni laktom ne dodirnu

u vječnoj gužvi i vrevi

ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,

i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,

i tek kad umru, slomljeni i uveli,

objave crni posmrtni plakati

da su i oni sa nama živjeli.

Muziku uz ove bezvrmene stihove – Bono  će sam najbolje odabrati, a mi ćemo je  dušom  čuti i osjetiti.

Pozdrav Bono,  počivaj u miru Božijem.

IZVOR: https://radiohercegnovi.net