Odlomak iz knjige "Tuzla moje mladosti" autorice Vere Mujbegović

Jenji Dunja na Spreči - Kiseljak 

Bosanski čovjek je od pamtivijeka imao izrazitu naklonost prema prirodi. Ići u prirodu ušlo je u tradiciju narodnog života. Postojala je za to i posebna riječ koja se uvijek izgovarala s radošću - teferič. Čim grane proljeće, otopi se snijeg, izbehara drveće i ospe se rano zelenilo - i staro i mlado ide nekud na teferič. Bilo u obližnji šumarak, na brdo ili na riječicu, svejedno, samo da se krene putem teferiča. Žene sa periferije iz muslimanskih četvrti, nose u boščama nešto hrane, džezvu za kavu, i koju prostirku. Okružene djecom, one se kreću slobodno i opušteno, pa mnoge dignu peču sa lica i otpuste zar. Živeći u gradskom centru, uz oca koji je obožavao prirodu i jedva čekao da dođe nedjelja, mi smo od ranog proljeća svaki slobodan dan provodili na nekom izletu. Prevozili smo se ili vozom, ili pješke, a na dalja mjesta otac je uzimao taksi, ili smo koristili prevoz naših prijatelja. Omiljena izletišta bila su Kiseljak, Svatovac, Đurđevik, Lukavac, Ozren, Majevica i najdalje - planina Konjuh. 

Naša omiljena izletišta počinju sa nezaobilaznim i najbližim Kiseljakom, ne samo zbog kisele vode koja otiče vijekovima na istom mjestu, već i zato što tamo mogu da stignu i stari i mladi, pa i djeca. Nije predaleko, a ni previsoko. Potrebna je samo dobra volja da se krene, neko vozom do Bistarca, a neko kolima ili fijakerom, a poneko i pješke. Kad stignemo, obično po lijepom vremenu, najprije se, kao po običaju ide na izvor kisele vode. Nosimo flaše koje punimo na licu mjesta a najprije pijemo vodu. Naš prijatelj Duško Stokanović, s kojim obično idemo na Kiseljak, spušta se sa svojom drvenom nogom do izvora i uvijek raspoložen poziva nas: "Kisela voda à la carte!", on nalazi uvijek načina za šalu i neke uzrečice. Osvježeni šetamo po blagim padinama, srećemo se sa drugim izletnicima i poznanicima i naš izlet uvijek, obavezno, završavamo u ljetnjoj kafani kod baba-Mitre. Njena kafana nalazi se "u centru" Kiseljaka, na jednoj blagoj uzvisini. To je obična seoska kafana sa velikim dvorištem gdje se moglo sjediti za stolovima i drvenim klupama. Bijelo okrečena seoska kuća ima uređene unutrašnje prostorije gdje sjedimo obično kad pada kiša, ali najljepše je napolju u dvorištu, na travi. Hrapave klupe na kojima sjedimo čine nam se kao najudobnije fotelje. 

Teferič na Jenji Dunji (tur. Novi svijet) 

Kod Mitre se obavezno išlo na pogaču od kisele vode, sir, kajmak, proju i ostalo. Već ranije dobila je baba-Mitra narudžbu, pa kad stignemo ona ubrzo počinje da iznosi svoje specijalitete i đakonije, najprije domaću rakiju, pa kiselu vodu ali i pivo i ostala pića. Kad stigne pogača, svi se obraduju, pogača se lomi uz domaći sir i kajmak, ali i uz pečenje. Jer, ko bi poželio jagnjeće pečenje donosilo se iz Avdaginog hana - bilo je to čuveno pečenje od vlašićkih jaganjaca. Čak i ja koja se mrštim na svako jelo, kod baba Mitre dobijem neviđeni apetit i roditelji se čude koliko jedem. U velikom baba Mitrinom dvorištu nalazila se i kuglana dužinom cijele gornje ograde. Na vrhu, na početku, bila je neka vrsta kućice, bolje reći verande ili čardaka na kojoj je mlađarija uveče sjedila i zabavljala se. Čim stignemo u Mitrino dvorište, moja prva pomisao je da se popnem stepenicama na tu "osmatračnicu" odakle odozgo gledam šta se dešava u dvorištu - mjesto je kao stvoreno za posmatranje i maštanje. Na tim našim izletima, nama se pridružuju i oni koji su došli prije nas ili su tu već od ranije u nekoj svojoj ljetnjoj kući. 

Zapravo mnogi imućniji Tuzlaci imali su svoje kuće na Kiseljaku, gdje uglavnom provode ljetnje mjesece, povremeno i tokom cijele godine, a porodice s djecom, cijelo ljeto borave na Kiseljaku. Nisu to neke velike kuće, niti vile u današnjem smislu riječi, već obične, skromne, manje porodične kuće, već prema broju ukućana. Kao dijete ulazila sam u neke od tih kuća, sama ili s roditeljima. Naš prvi stanodavac Jovan Simić imao je kuću u koju sam više puta navraćala, zatim, porodična kuća našeg drugog stanodavca advokata Đerića, ali i drugi vlasnici, pozivali su nas u goste. Bez namjere da precizno nabrojim sve kuće naših sugrađana, ono što zasigurno znam na Kiseljaku su pored već pomenutih imali kuće: Nikifor Todić, Pero Stokanović, otac Dragiše Trifkovića, apotekar Peciković, porodice Delibegović i Hadžiefendić, Štitić, Trajer, Juriša, Gavrić, Milčić i drugi. Posebno se isticala velika kuća doktora Bučića, kao neka vrsta ljetnjeg sanatorijuma i porodična kuća italijanskog graditelja Pikolotija, a preko puta nje Hrustićeva kuća na sprat, sa dućanom. Bilo je svakako još takvih kuća u okolini. Kuća Pere Stokanovića, nekada lijepa manja vila, bila je prilično propala i zapuštena, mada je tamo živio bračni par koji je čuvao kuću. 

Sanatorijum dr. Bučića u Kiseljaku 

Nekada je, po priči u njoj boravio Aco Stokanović, sinovac Perin i brat Duškov, za vrijeme svoje bolesti, gdje su ga prijatelji iz Tuzle obilazili. Umro je mlad od tuberkuloze. Znam da skoro nikada nismo odlazili u tu kuću iako smo uvijek išli na Kiseljak s Duškom, koji je možda samo svratio, ali nas nije pozivao. Istu takvu zgradu imao je gazda Pero negdje iznad naselja Kula u gradu, na jednoj uzvisini - ne znam ko je tamo živio. Na jednoj čistini obasjanoj suncem stajao je Bučićev sanatorijum. Duga jednospratna zgrada sa drvenim zeleno obojenim verandama i kapcima na prozorima. U Bućićevom "sanatorijumu" bilo je lijepo i prijatno - boravila sam tamo jedno ljeto s mojom tetkom Micom. Ka Jeni-Dunji stajala je na osami stara bosanska kuća gdje je, navodno, ljetovao Avdo Hasanbegović sa ženom ljekarkom. 

U žarkim ljetnjim mjesecima, nismo samo šetali i sjedili kod Baba-Mitre, već smo išli na kupanje ka Jeni-Dunji (turska riječ, znači Novi svijet). Od nekog novog sveta nije bilo ni traga, ali je zato bilo virova u Spreči gdje se moglo malo i proplivati. Sjećam se, jednom je sa nama bio ugledni trgovac Joško Vizler, sjedili smo na obali, kupali se i sunčali. Izlazeći iz vode, sva mokra i neočešljana prišla sam Vizleru i zamolila ga da mi pozajmi češalj, na šta se on slatko nasmijao: "Našla si, baš, od kog ćeš da tražiš češalj"! Vizler je, naime, bio sasvim ćelav, bez jedne dlake na glavi. Zastidjela sam se i nikada nisam zaboravila tu svoju dječju glupost. 

Blaga klima, kisela voda, blizina Spreče, i zelenilo, činili su Kiseljak najbližim i najprivlačnijim izletištem tadašnjih žitelja Tuzle. U selu Miričini imao je lijepu ljetnju kuću advokat dr. Ljubo Peleš, poznati rodoljub i demokrata. Negdje pred rat u ljeto 1940. išli smo na cijeli dan u Miričinu, a očev prijatelj apotekar Ajzenštajn načinio je nezaboravne fotografije sa tog izleta. Tamo smo se vozili čamcem po Spreči, šetali i razgledali Pelešovu kuću sa visokom drvenom verandom. Inače, Kiseljak je u to vrijeme bio neistraženo vrelo sa koga je voda oticala vijekovima, a da je niko nije sakupljao ni prodavao. Tek pred rat sodar Mitrinović počeo je da prodaje flaširani Kiseljak, a nama su ga donosili u kuću. Otac je iznad svega cijenio kiselu vodu i kad je jednom počeo da je redovno pije, više nije podnosio običnu vodu.

Odlomak iz knjige "Tuzla moje mladosti" autorice Vere Mujbegović
Hvala gosp. Almi Krdžalić na ustupljenom materijalu